nesvrstani.org

  • photo blog
Blog
utorak, veljača 27, 2007


Večeras u 19 sati u zagrebačkoj Galeriji Badrov otvorit će se izložba fotografa Nikše Antoninija, koji je poginuo u nesreći aviona američkog ministra Rona Browna kod Dubrovnika, 3. travnja 1996. godine.
Nikša Antonini radio je u listu Radničke novine, potom prelazi u prvi hrvatski privatni dnevni list Zapad, a u dopisništvo Slobodne Dalmacije u Zagrebu dolazi u proljeće 1992. godine kao već afirmirani ratni reporter. Tragična nesreća zatiče ga na mjestu šefa foto-službe zagrebačkog dopisništva ovog splitskog dnevnika.
Godišnja nagrada Hrvatskog novinarskog društva za fotografiju danas nosi ime po Nikši Antoniniju, a njegovo ime upisano je i u News museumu u Washingtonu.

Izložbu će nakon Zagreba vidjeti i publika u njegovoj rodnoj Makarskoj.



Naš Nike, fotoreporter
Piše: Ante Tomić

Završili smo posao i otišli ručati u jednu gostionicu pokraj ceste, negdje na pola puta između Zagreba i Bjelovara, pod hrastovima. Skinuo je naočale. Ljudi koji nose naočale cijeli život, izgledaju djetinje, nesigurno i zbunjeno kada ih skinu. Bilo je čudno vidjeti jedno dalmatinsko grintalo, kojemu ništa nije dovoljno dobro, s takvim izrazom na licu.
Po preporuci blajhane konobarice jeli smo «šumski odrezak», a on je pričao kako je prije petnaestak godina iz Makarske došao u Zagreb na fakultet. Umjesto da uči, obilazio je grad s fotoaparatom prebačenim preko ramena, zalazio u memljiva predgrađa u kojima zacijelo nijedan student iz Dalmacije nikadanije bio, otktivao je u okolici neugledne gostionice u kojima se za male novce mogla pojesti dobra domaća hrana ...
Glupo je kazati kako je Nikša Antonini volio život. Budale koje ga ne vole razmjerno su rijetka pojava. Nikša Antonini bio je fotoreporter, volio je svoj posao, a život mu je nekako bio u opisu radnog mjesta. Slikao je muškarce, žene i djecu, željezničare, frizerke, trgvce, poljoprivrednike i glumce, slikao je kuće, stabla i životinje, slikao je rat. Posao novinara nije da vam kaže ono što i sami znate, da vam govori kako je sunce jutros izašlo i kako će večeras vjerojatno zaći. Novinar je tu da vam pokaže biser na dnu ljudske duše, otkrije kako svijet zna biti neobičan i uzbudljiv, smiješan, užasan i dirljiv, sve to istodobno u čudnu kolopletu koji nikada nećemo do kraja razumjeti i kojemu se nikada nećemo prestati čuditi.
Nikša Antonini bio je takav čovjek. Vidio sam to jedne subote, preko «šumskog odreska» i krigle piva u njegovu djetinje začuđenu izrazu koji se krio iza debelih naočala. Nedostajat će nam njegovo grintanje.



Nikšino dobro lice
Piše: Bože V. Žigo

Čim bi dragi Nikša živahno nahrupio u prostorije Slobodne Dalmacije u zagrebačkoj Ilici kao da bi se same od sebe razmaknule zavjese na prozorima: sve bi postalo svjetlije, vedrije, osmjehnutije. Eto, baš ću ga takva, vedra i neposredna doživotno sačuvati na filmu svoga pamćenja. No, nakon ove tragične i potresne vijesti danas ću ga ipak radije zamisliti u mračnoj komori, u polumraku, kako s rukama u razvijaču prstima izvlači neku važnu pojedinost iz zbilje, iz života, nastojeći je učiniti što vidljivijom, što uvjerljivijom, pa i što ljepšom. Stoji tako Nikša Antonini nadnesen nad isječcima zbilje zaustavljene i zapisane svjetlošću, stoji sudbonosno nadnesen nad prizorima koji su istodobno stvarni i metafizični. Stoji nagnut nad stvarima, licima i krajolicima, nad igrom privida i stvarnosti, dokumenta i mašte. Da, stoji baš tako nagnut sudbonosno, jer je sudbonosna profesija fotoreporter.
Uvijek na licu mjest, u središtu zbivanja, a ipak nekako sa strane, uvijek svjedok i svjedočenje, i u smrti i u životu, i u ratu i u miru, i u sreći i u nesreći. Uvijek spreman otkriti neku tajnu i neku pustolovinu na fotografiji, zamjetiti neki nevjerojatan, uzbudljiv, presudan detalj te ga povećavati i povećavati, baš poput onog fotoreportera u Antonionijevu filmu «Povećanje». Povećavati ga sve dok se ne objasni je li posrijedi zločin, radost ili tuga, život ili smrt, opipljiva zbilja ili iracionalno. Vidim Antoninija i Antonionija gdje zajedno u mračnoj komori povećavaju i povećavaju prizore iz svijeta, života i stvarnosti, a da pritom nisu sasvim sigurni je li san ili java, je li zločin ili neka radosna vijest.
Svaka je fotografija bitka sa zbiljom, i čovjek je uvijek na nekoj bojišnici, kad god je nagnut nad razvijačem i kad korača mnogim bojišnicama za vrijeme Domovinskog rata, kao što je, eto, koračao i nakoračao se i naš Nikša Antonini, naš Antonioni fotografije koji nam je povećavao i povećavao, približavao prizore iz svijeta i stvarnosti, kako bismo mogli što bolje razlikovali život od smrti, zlo od dobra. I u toj je sudbonosnoj igri baš kao i u onom filmu, nestao. Obavljajući profesionalni zadatak.
Ali mi se, mnogo naučivši od njega, ne damo i ne vjerujemo: evo nagnuti smo nad stolom u tamnoj komori kao nad sudbinom i na papiru se, sve vedrije i vedrije, sve veće i veće, javlja Nikšino dobro lice. Živo, živo. I stvarno, stvarnije i od svake stvarnosti i njezine fotografije.






dalmatirac @ 17:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 6, 2006




Danas se navršava petnaest godina od pogibije mladog dubrovačkog fotografa Pave Urbana. Šestog prosinca 1991. godine, onog dana kada je Dubrovnik najžešće napadnut, neprijateljska granata ugasila je Pavin mladi život dok je fotoaparatom dokumentirao stravično uništavanje rodnog Grada. «Kamena prašina nad gradom» posljednja je fotografija koju je snimio prije nego je pao na hladni kamen svog Straduna.

Počivaj u miru, Pave.

 

Galerija 1: http://pavourban.pondi.hr/

Galerija 2 (ADU): http://snimanje.adu.hr/izlozbe/urban/index.html




dalmatirac @ 18:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare